Boravak u paklu, O spevu Obrena Jovića "U maglama Ponta"
Slobodan Rakitić
Ne slučajno, Obren Jović kao moto svoga speva U maglama Ponta stavlja reči Isusa Hrista, izgovorene na krstu: "Oprosti im, Bože, ne znaju šta rade", a uvodno pevanje prepustio je Frančesku Petrarki, koji kazuje svoju tridesetdrugu pesmu (sonet) iz knjige "Kanconijer'" koja počinje stihom "Mira mi nema, a nema ni rata". U takav okvir, po svemu klasičan, Obren Jović je smestio svoju životnu priču. Njegov lirski spev U maglama ponta, imajući u vidu kroza šta sve prolazi i šta doživljava njegov lirski junak, mogao bi poneti i naslov Boravak u paklu, kako inače glasi naslov jednog od najpoznatijih ostvarenja Artura Remboa. Naslov Boravak u paklu tematsko-
U svom spevu Obren Jović, na pesnički relevantan način, kazuje istinu o sebi, osuđenom na šest godina robije, a to znači preko dve hiljade dana i isto toliko noći boravka u jednom bosanskom komunističkom kazamatu. U jedan, rekao bih, klasičan okvir, kakve su priče o sužnjima u komunističkim kazamatima i logorima, Obren Jović je smestio svoju ličnu životnu dramu. Iako je njegova lirska ispovest duboko lična, njene dimenzije imaju univerzalno značenje.
Obren Jović, žrtva komunističkog progona, ne samo iz ideoloških nego i iz nacionalnih i verskih razloga, napisao je svojevrstan lirski dnevnik, ali za razliku od Ex Ponta Ive Andrića — čiji lirski junak razgovara sa svojom dušom — Jovićev Spev U maglama Ponta je gotovo realistička povest, ostvarena lirskim sredstvima, o veličini ljudskog stradanja i patnje. Sto osamdeset sedam pevanja u stihu, i slobodnom i vezanom, u dramskoj gradaciji, koja stalno raste iz pevanja u pevanje, daju nam potresnu sliku jedne ljudske drame. Andrićev Ex Ponto je svojevrsna meditativna proza, molitvena i melanholična, dok je Jovićev spev U maglama Ponta napisan u stihu, koji samo povremeno, u nekim pevanjima, naginje prozi ili ima svojstva proznoga diskursa. Jović, u stvari, pribegava proznom obliku kada želi da što autentičnije saopšti neku činjenicu, podatak ili dokumentarni detalj.
Imajući u vidu šta je sve iskazano u Jovićevom spevu i za njega bi se moglo ponoviti ono što je rekao Niko Bartulović, u predgovoru za prvo izdanje Andrićevog Ex Ponta, da je pesnik "posle tamnice trpeo daleko više nego u njoj". Sa tim se očigledno suočava svaki sužanj posle završetka sužanjstva. U spevu U maglama Ponta na umetnički način kazuje se šta je sužanj, lirski subjekt, sve pretrpeo, kroza šta je sve prošao i na kakvim je sve mukama bio. U bosanskoj komunističkoj tamnici Obren Jović, koji u spevu kazuje autentičnu životnu priču, teško je oboleo i izgubio vid. Dočekao je, najzad, ono za čim je najviše žudeo — slobodu — ali bez očnjeg vida. Na izlasku iz tamnice nikada više neće videti onaj svet koji je ostavio na ulasku u nju. U časovima najvećih iskušenja, molitvama se obraćao Gospodu Bogu, i te molitve su mu pomogle da izdrži sve torture i da ga zlo, ma koliko bilo monstruozno, ne slomi.
Duh otpora i žudnje za slobodom su ona unutrašnja svetlost i energija koje su ga, kao dar Božji, i vodile kroz tminu bosanskog kazamata. Kao i Andrić svoj Ex Ponto i Jović je svoj spev naslovio prema Ovidijevim pesmama Epistulae ex Ponto, u kojima je veliki latinski pesnik opisao svoja tamnovanja u Pontu, na obali Crnog mora gde ga je Oktavijan Avgust prognao. I dok Andrić ne opisuje detalje svoga tamnovanja, niti se bavi izgledom tamnice i svojih tamničara, Obren Jović postupa sasvim drukčije, jer je, očigledno, i odnos zatvorskih vlasti prema njemu bio drukčiji. Jović opisuje do tančina ne samo svoje raspoloženje, misli, osećanja, strahove i nade, već i svoju tamnicu, njen izgled, sprave za mučenje, druge zatvorenike, svoje mučitelje i t.d.
Boravak u paklu Artura Remboa je poezija autobiografskog i ispovednog karaktera, a za ovog francuskog pesnika poezija je oblik ludosth način da se ludost još više uveća, čemu prethodi rastrojstvo svih čula, dok je za Jovića poezija svedočanstvo i dokumenat. U jednom od svojih pevanja on će čak izričito i reći da je poezija pribežište, luka spasa i lek za napaćenu dušu i izmučeno telo.
Spev U maglama Ponta ostvarenje klasičnim odnosno tradicionalnim pesničkim sredstvima. Ambiciozno je zamišljen kao putovanje lirskog junaka kroz mučilište i pakao. Ambijent je dobro poznat iz klasične literature, iako je pesnikova priča autentična. Tu je, pre svega, dvor satanin, zatim oganj koji sve sažiže, sprave za mučenje, razbacane kosti i kerberi žedni krvi. "Nigdje zvijezde na obzorju", kaže pesnik.
U dvadeset šestom pevanju lirski junak ulazi u pakao, u trideset petom pojavljuje se sam Mefisto. Kakvoj je torturi izložen Jovićev lirski junak najbolje pokazuju sledeći stihovi, u kojima se o smrti govori kao o spasenju:
... Vodiše me bezbroj puta da presude,
ja pomislih da me gone gubilištu
i jadan se obradujem...
Jovićev spev U maglama Ponta ostvaren je u velikom pesničkom zamahu, gustim jezikom, obiljem pesničkih slika, širokim rasponom raspoloženja i osećanja. Upravo u Jovićevom spevu najbolje se očituje shvatanje da je poezija u podjednakoj meri zasnovana i na osećanjima i na iskustvu, da se prepliću sadašnjost i prošlost, realnost i metafizika, moderno i klasično. Iznad svega, spev U maglama Ponta kazuje o veličini ljudskoga stradanja i patnji, ali i o moći ljudskog bića da izdrži i najveće torture, da se suprotstavi i najvećem zlu, zahvaljujući nadi koju nosi u sebi. Imati nadu u sebi i duboko verovati u pobedu dobra nad zlim, znači imati Boga u sebi. Samo zahvaljujući takvoj veri i molitvama upućenim Gospodu Bogu, mogućno je izdržati i najveće muke na putu ka slobodi. A upravo to nalazimo u spevu U maglama Ponta Obrena Jovića. Njegov spev, koji može imati i lekovito i katarzično svojstvo, treba pročitati ne samo jednom već mu se nekoliko puta vratiti, ma koliko istina o kojoj pesnik peva bila neprijatna i zastrašujuća, ali baš zato može da bude osvešćujuća.
14. maj 2000. godine u Beogradu