Gdje ja stadoh – ti produži
Duško Trifunović
Sve naše pesme za decu nađu sebi neki priključak za Zmajevu poeziju. Najlepše su one koje krenu od čuvenog Deda koji je uzeo svog unuka...Tako obraćanje deci podrazumeva neki nauk, neko upućivanje u život, prenošenje iskustva, ako ne uspe, dedova nauka uvek ima vremena da se kaže – kad porasteš, kašće ti se samo...
Obren Jović se okrenuo zavičajnom bilju, poznatim životinjama. Tako je spojio floru i faunu, dakle biljno i životinjsko carstvo, a sve to s namerom da unuku, dakle, ljudskom društvu, pošalje poruku o stanju u svetu. Ljudi, biljke i životinje su na okupu u ovoj vešto komponovanoj knjizi koja nije bezazleno ćaskanje na zadatu temu. Istina da će se unuku mnogo toga "kasti samo", ali deda se neda. Kad bi propalo ono što on zna i što želi da da – deda bi bio gurnut ustranu. A on to neće.
Ovo me podseća na jedan slučaj iz istorije kulture kad je Konstantin Porfirogenit u davno doba, napisao debelu knjigu da sinu svom ostavi iskustvo o poznavanju sveta: gde koji narodi žive i po čemu su korisni njegovom carstvu. Tako se u tim zapisima našlo nekoliko reči i o našim narodima. Nastranu moje asocijacije – ova knjiga Obrena Jovića može lepo da živi i bez njih. Novi Sad, 11.5.2003.