Isterivanja "Sataninih sinova"
Momčilo Selić
Čitaoci ne moraju da znaju za muku onoga koji piše. Kamo sreće da čitaoci ne znaju ni ime autora, i da pamte samo pročitane knjige, kao deca. Još su stari Jelini smatrali da je potpis ispod bilo kom umetničkog dela svetogrđe, jer ga je, svako, stvorio baš Bog.
Da li je, međutim, knjigu Obrena Jovića "Satanini sinovi", stvorio iko drugi do sam Jović, pitanje je, srećom, bez velikog značaja. Jer, Obren Jović je slep, i svoju ispovest o svojim danima u tuzlanskom i fočanskom zatvoru, iz doba kada se spremao ovaj naš najnoviji rat, sačinio je on samo usmeno, diktirajući je u magnetofon.
Očigledno, samoj priči njenom nastanku kumovao je Đavo, a Bog se samo trudio da Obren Jović, srpski rodoljub, preživi, i da iskaže svoje svedočanstvo kao pesnik, kakav je i bio, pre osude na robiju zbog uvrede i povrede "jugoslovenskog samoupravnog socijalizma", po članovima 133 i 157, KZ SFRJ.
Usto, Obren Jović, kao i mnogi ljudi pravoga vida, bio je i slikar – oduzimanjem očinjega vida (Jović je uhapšen kao teški bolesnik od glaukoma, a na robiji mu je uskraćeno lečenje) vlasti su pokušale da ga onemoguće, trajno, da na bilo koji način blati "našu" svetlu stvarnost, i da izražava bilo kakve sumnje u "našu", još svetliju budućnost. No, ta budućnost je stigla, i mimo Jovićevog sakaćenja, da bi je, i ovoga puta, čuvali upravo oni koji su nam je doneli, kao i prethodni komunizam.
Da li će Obren Jović, oslepljeni slikar, postati naš novi Filip Višnjić, videćemo, pa i čuti.
No, kada je reč o samim "Sataninim sinovima" (boljega imena za većinu onih koji su nas, ponajviše sobom, ovako nagrdili, teško da ima), Jović je, svojim darom, snagom, i ustrajnošću stvorio jedno trajno umetničko delo, oštećeno, donekle, lošom redakcijom prvog izdanja, i još gorom lekturom.
Uprkos svega toga, međutim, nikakva neumesna (ili zlonamerna) redakcija nije uspela da uništi duh jednoga pravoga, nadasve književnog dela: kao trava kroz beton, Jovićev glas prorasta kroz mrak njegovoga stanja, te stanja ovoga naroda, njegove književnosti, i nas, čitalaca koje neko, već decenijama, pokušava da navikne na konzumiranje praznoslovlja kao najvišeg oblika umetničkog izraza.
Jovićeva knjiga (i neke druge knjige), naime, razara, sobom, celokupan napor jednog farisejskog, mnogostrukog, i malignog poduhvata da se umetnost odvoji – zauvek – od svakog iskustva, i da se estetizuje, kao puka tehnologija tetosanja, šamaranja, ili izazivanja čula. Između pisaca scenarija za TV spotove, ili poruka za reklamne panoe, stoga, i stvaralaca koji se satiru ljudima nešto da saopšte, da im – jedva iznevši i samu živu glavu i sećanje na Tvorca iznad nas – prinesu dar svoga vida, uma, i duha, sva razlika biva potrta, a profesori književnosti, kritičari, ljudi od pera, i književnici zauzimaju njihova mesta, prisvajajući za sebe monopol nad iskazom ko smo, šta smo, kuda idemo i kuda nam je (po njihovom nalogu) tek ići.
Zavera (jer, o njoj je reč), Sataninih sinova protiv sinova ljudi (pa i Boga) ulazi u svoju završnicu a krivotvoritelji Reči (pa i Slova) gude nam o dekonstrukciji, postmodernizmu, strukturalizmu, konceptualizmu, dadaizmu, konstruktivizmu, nadrealizmu, o jednoj svesnoj i zločinačkoj dekompoziciji smisla, upućenoj, pre svega, našem kukavičluku.
Jer, ako u dosadašnjoj književnosti (pa i u umetnosti uopšte) ima smisla – a ima ga – onda je to plod junaštva, i samoga stvaraoca i njegove publike, spremne da mu poveruje: slepi Filip Višnjić stvorio je svetove vidne čak i duhovnim slepcima među nama, dekonstruktorima, upravo svojom besprimernom hrabrošću da nam predoči smisao, tamo gde ga Satanina deca, iz svoje slabosti, i straha, nikako neće ni da nazru.
Obren Jović, pisac, slikar rečima, na putu je, stoga, da pobedi svoj hendikep. Njegov grč (bez obzira na svu njegovu uzrokovanost), opustiće se, njegova usmena Reč pretopiće se u pravo Slovo, i pred nama će se, nadam se, pojaviti dela čijega ćemo autora ako treba i zaboraviti, kao počast onome što je on stvorio, bolje i jače od bilo kakvog, pa i sopstvenog imena.