NA PUTU DO SVJETLOSTI
Listajući stranice četrnaeste knjige Obrena Jovića Savina Ako nas bude bože primjetićemo da je autor , kako u ranijim tako i u novim pjesmama, ostao doslijedan nepristrasnom, jednako i gorkom i lirskom oslikavanju trenutka, bilo da govori o prirodi, ljubavi, stradanju, a češće o duhovnom i svjetovnom.
U stihovima:
zlatasti zasuni sunčevih jata
žedno su slijetali
na bistra korita gorskih pojila
ili u nešto oporijem tonu:
žedna ždrijela orača
isušuju tragove prašine
sa žuljevitih dlanova
što sjeme miluju
Savin kao da je zagledan u sažežene oči sunca, pjevajući mu odu, koga u gotovo svakoj zavičajnoj pjesmi obojenoj notom nostalgije za rodnim krajem, smatra simbolom života i rađanja.
Upivši genom i bivstvovanjem na lijevoj obali Drine svijest o tome da je osnova i pokretač svijeta ljubav, vapaji tanane i ranjene Jovićeve duše, otkrivaju nam i sjetne misli prema voljenoj:
jednom u snu zaljubih se u košutu
ili:
svakog dana pred zalazak sunca
prolazila je mojom ulicom
iz čega proizilazi i refren srca:
kaži mi gospo kaži da znam
zašto sam s tobom a tako sam.
Međutim, udubljivanjem u najčešće jedak, tvrd i gorak jezik Obrenovog obraćanja vremenu koje živi, ostaje utisak da autor bez namjere da uljepšava pjeva o ljepoti i muci postojanja.
Bilo u posveti pjesniku:
car konstantin budan snio
plamen munje iz oblaka
erato se s gromom srela
trne zraka dana bjela
jednom jedan pjesnik bio
ubila ga riječ prejaka
bilo da glasno opominje na stradanja:
smrt svuda hara hladna krvava
kama dželata novu krv sluti
ili da se vješto igra ponavljanjem iste riječi:
u kamenu od neznana
o kamenu kamen sniva
skamenjeno davnog dana
u kamenu sve počiva
Obren Jović u finim titrajima stiha i rime u slikama, poziva na mir, razum i dobro. To osjećamo i u njegovom didaktičkom tonu, u pjesmama kao mudrim sentencama:
na putu do svjetlosti
ne uzmičimo pred tamom života
jer život nas najčešće
kroz tamu do svjetlosti vodi.
Kao aktivan posmatrač i čovjek koga je u životu zaista „ubila prejaka riječ“, o čemu saznajemo iz Jovićeve nesvakidašnje biografije, ogoljenom istinom, zabrinut pred neizvjesnošću dolazećeg, obraća se današnjici:
i sve je palo
samo se jauci beznađa nebu dižu
ili:
linijom sužene svijesti
putuju crni talasi,
da bi metaforom, često razumljivom samo odabranima, naglasio opštu krizu sve prisutnijeg globalizma:
u atomima androsterona flertuje perverzno doba
sedam mršavih krava preživa na jaslama moći
u gnijezdu alter maga drijemaju kraljice noći
dok bratstva redovnika sanovnik grehova pišu
crvene armade bezbožnih šminkaju fasadu groba
gospođu istoriju lažima malterišu.
Dopuštajući sebi da pjesme piše malim slovom, bez interpunkcije, i da obraćajući se jednako arhetipu -
Početni stihovi knjige:
klečim pred ikonom bogokrstitelja
ljubim jevanđelje
i završni:
ako nas bude bože
ali i oni posvećeni Zvorniku u kome je odrastao:
voljom gospodnjom snagom istine
bistre se vode mutnih tokova
vaskrsli zvornik suzama drine
spira tragove ropskih okova,
doslovno potvrđuju njegovo osjećanje vjere i prepoznavanje iskonskog, u stalnoj elipsi i preplitanju odgovornosti i poniznosti, ali ne i straha, pred silom dobra koja vlada univerzumom. Baš nas ona, upućuje da savjesno i svjesno oblikujemo i menjamo svoj put. Poetskoj duši istinskog vjernika Obrena Jovića, sasvim je jasno kako: Iskreno pokaj se biće ti oprošteno. To je ono što bismo mogli razumjeti i kao moto knjige, i kao poziv na pomirenje prošlosti i sadašnjosti, a radi budućnosti, u tananom titraju slobodnog i stiha u rimi, sa stalnim pitanjem šta će biti sutra, u onostranom, ako se iskreno ne budemo okrenuli sebi, duhu i vjeri.
Aleksandra Saša Jagodić