Petar V. Arbutina, recenzija
Poezija Obrena Jovića Savina sva je sažeta u ontološkoj i iskustvenoj biografiji bića koje iskušava svet i biva iskušano od tog istog sveta; u međusobnim preplitanjima doživljenog, akribijskog, citatnog i samonikog na plodnom tlu pesnikovog talenta. Jedan od osnovnih pokretačkih impulsa ove zbirke – nazreti i otkriti znake autentične egzistencije skrivene iza neprekidnog osipanja i destrukcije života koji, poput pesnika, u izgubljenoj ljubavi, spoljašnjim i unutrašnjim pejzažima, društvenoj i istorijskoj panorami.... U svemu pesnik nalazi tragove bivšeg smisla ali i iskušenja aktuelnog besmisla.
Pesničke slike, čija metaforička i asocijativna bujnos značenjskih i simboličkih oblika najavljuje niz opsesivnih tema i pravaca oko kojih se formira čitava zbirka, ili posebnu formaciju simbola, kojih često ni sam pesnik nije svestan ali koji se pravovremeno intoniraju u rukopisu kao neka vrsta ličnog pečata. Svuda, a u poeziji pogotovu, subjekt i objekt, pesnik i svet, spajaju se u univerzalni čin ljudske imaginacije. Obren Jović Savin želi da se veže za konkretne inspiracijske izazove i za neposredne objekte pretvorene u metafore, neprekidno kretanje po širokoj skali tema i motiva, bez obzira na česte direktne asocijacije i metafore i potrebu da se pesmom razreši aktuelni nespokoj.
Ali pesnikova opsesivna priroda pripada pre svega lirskom i romantičnom registru kome se uvek vraća posle jetkih reči i sarkastičnih zaključaka. Zajednički imenitelj koji objedinjuje kompleksnu poetiku Obrena Jovića je svest o sunovratu savremenog čoveka u besmisao trajanja i pretrajavanja u suprotnostima i simulakrumima modernog života. U toj svesti o izgubljenosti prisutno je istovremeno intuitivno i prirodno poimanje sveprisutnosti Apsoluta u nevidljivim koncima sudbinskih otajstava, u čudnom mehanizmu čovekovog greha i iskupljenja. Karnevalska slika života i često agresivna i direktna pesnikova poentiranja pozadina su jasne misli iz kojih se jasno može pročitati da pesnik teži novom izrazu a ne novom sadržaju, i kada u ovim pesmama nailazimo na duboke aksiome koji potiču iz mnogostranosti koja im omogućava da se, sa neočekivanom apozitivnošću, uklope u čitav niz situacija od aktuelnih do metafizičkih, koje pesnik sa istim žarom i intenzitetom gradi kao kompaktne pesničke slike. Pogotovu ako uzmemo u obzir da Obren Jović Savin pribegava više konstruktivnim elementima u razmišljanju nego deskriptivnim, iako se na prvi pogled može učiniti suprotno.
Korišćenjem slika i simbola, kao i korišćenjem ideja, pesništvo teži tipično onome što se iznova vraća i pojavljuje. To je osnovni razlog što je kroz čitavu istoriju pesništva, osnova za organizovanje slikovitosti bila prirodni ciklus. Prirodni ciklusi pomogli su da se literaturi pruži kombinacija kretanja i reda, promene i stalnosti. U sklopu sa poetskim asocijacijama prirodna slikovitost i skeptični zaključci rađaju sliku o savremenom svetu u kome opore slike iskustva dobijaju metafizička značenja.
Otuda pesnikovo kreativno polemisanje sa okruženjem ne predstavlja bekstvo u prezasićenost poetskog zabrana već intelektualno suočavanje i složen intelektualni otpor, čija metaforička i asocijativna bujnost značenjskih i simboličkih oblika i stremljenja najavljuje niz karakterističnih tema i pravaca oko kojih se formira čitava zbirka. Nesumnjivo, Obren Jović Savin poseduje osoben sluh za detalj i jezički finesu, semantička kompleksnost motiva samo govori u prilog tezi da je pesma put ka spoznaji Istine a pesničko delo središte u koje se slivaju i iz koga polaze književne formule, i u kojem se otkrivanjem tajnih šifara spoznaje totalitet i celovitost književnosti i istinskog života.