Reči su plamen a ljudi leptirice
Milovan Arči Milisavljević
Romanom "Satanini sinovi" pesnik i slikar Obren Jović izlazi pred čitalačku javnost sa neskrivenom željom da kroz vlastiti slučaj obelodani svoje osećanje bosanske stvarnosti pre katastrofe građanskog rata. "Satanini sinovi" su više od feljtonske poeme o zatvorskim danima jednog političkog osuđenika, više od vidovnjaštva za fatalnosti koje rađa politički populizam i njegova sujeverna ubrzanja istorije.
Osamdesetih godina već ozbiljno uznemiren i obuzet srpskim pitanjem u Bosni, njegovom marginalizacijom, zaturanjem i nagrđivanjem, Jović se izvoleo toj pogubnosti, tom klaustrofobičnom nišanu totalitarne ideologije. Prokazan je za remetilački element. Usledilo je hapšenje. Kroz boravak u zatvoru, istragu i suđenje, Jović je definitivno iskusio ono što će tek svom snagom hrupiti na ove prostore. Odugovlačeći suđenje, vlasti sa zadnjom namerom uskraćuju Joviću blagovremeno lečenje glaukoma, što za posledicu ima ubrzano gubljenje vida. Obnevideti slikara i pesnika?! Eto "kraja ideologije", eto u čemu završava krajnji nalog apsolutne volje za moć. Okrutno praznoverje. Ostrašćenost i poruga. Između hrišćanske slobode, slobode od greha, i metafizičke slobode, slobode od privida, Jović političke slobode shvata kao apsolutno prethođenje, uslov iz koga se izvodi položaj čoveka kao građanina, dakle individue i persone, dela nacije, mislećeg bića, stvaraoca.
Jović bi da podjednako iskušava pogled sove, te filozofske ptice, i pogled ktitora sa freske, majstore ćuprija i majstore zvona, nevine i zločince, gromove koji cepaju rodoslovno stablo i savest države, ćutanje pustinjaka i huk stadionskih ideja. Da iskušava vrsnu blagotvornost i vrsno rastrojstvo, samilost i katastrofalni peh, katarsične lozinke i zloguka predskazanja jezika. Razume se u čista prijateljstva ideja lepa kao duvan, fenomenologija vilenjaka, put od Dekartovog do Paskalovog Boga. Ali i u zavođenja ideja koja odvode u atematska raspravljanja ili nametanja mišljenja silom, ucenjivanjem, manipulacijom.
Dakle, zatvor je ugrožavanje biološke i svekolike ličnosti. Poništavanje. Izolacija. Brisanje privatnosti. Ponekad znači samo pograbiti koji dašak svežeg vazduha, koju trunku kultivisanog razgovora. "Smrtna prednost" života. Strah da je čovek samo pukotina u steni sudbine. Vertikalizam podsvesne ličnosti se urušava ili jača? Kod Jovića se desilo ovo drugo. Jačala je sklonost introspekciji. Bio je vlastiti mentor, ispovednik, dvojnik, pantomimičar i sekundant u po sebe bezočnoj zatvorskoj partiji.
Pisac je razotkrio odnose izrabljivanja, netrpeljivosti, licemerja, samovolje, zloupotreba, ravnodušnosti, ostrašćenosti u mikrokosmosu zatvora, vešto dajući do znanja da takvi odnosi vladaju u širem društvenom kontekstu.
Oivičen Bogom i moralnim haosom, Jovićev čovek pobune je rešen da istraje i da zloguko trpi. Tražeći se u poreklu želje, poreklu igre, poreklu savesti (ne i u poreklu idola) reči tog čoveka su na trenutak samo voda u pustinjskom stanju. Samo sklisko promicanje. Zadržavaju se u ležištu rečenice koliko se vetar zadržava u ogledalu. Danas, pošto su prošle put od "olovnih vremena" do olova štampanih slova, one nas drže kao skidanje kletve, kao urezivanje krsta u drvo zapisa, kao svedočenje pod zakletvom.
Piščevo zatozvano ja hoće beskrajno da zna i beskrajno da zaboravlja. A zna da se prosečnima u jeziku nikada ništa ne dešava. Crpi iz iskustva stvari, imena, fantazama, ideja. Zna za opasnost da monolog totalizira, da je užas relativizma na delu, da je sećanje proročanskije. Da je afekat nekad filozofičniji od more analizovanja.
Piščeva preokupacija nije u znaku samilosnog povoda, dati oduška svom političkom mučeništvu (jauk mu se čini licemernim), ili samo se delimično odrediti prema zlom geniju politike, te Satanine kćeri (zadovoljiti "mladalačka gađenja"), ili praviti tekst kao medijalistički ideal u kom se prividno razrešavaju krajnosti života.
Za Jovića jezik je briga istine i istinska briga, mesto najvećeg otuđenja i najveće svetosti. Hijerarhija zenita ali i zajedništvo senki. Najprirodnije krštavanje čak i kad nas reči podrazumevaju naopako (reči su plamen a ljudi leptirice).
U ranom detinjstvu, za godinu dana ostavši bez oba roditelja, Jović je nadasve gurnut, izručen, u surove i nesvakidašnje okolnosti odrastanja. Tumačiti književno delo na osnovu biografije opasno je i neuputno, isto je što i upoređivati Magelanov kraj sa postom Svetog Antonija. Ipak, valjalo bi oslušnuti kako se kroz vakuum roditeljstva kreću one duševne sile koje psihoanalitičari zovu Edipov i Elektrin kompleks, koje se utiskuju u sam ukus za život. Jer, i tu je bar delić odgovora na pitanja: kako je i zbog čega Jović postao opasan u očima države? Kako se prenuo iz svetog neprovociranja u jasnoću koja graniči sa nepodnošljivim? Kako se otrgao od totalitarne lektire, iz neupadljive posvećenosti sebi, mrmljanja u bradu, malograđanskog i kućnog heroizma? Kako se odlučio sve nazvati pravim imenom, te uistinu odbaciti život kao "nenapisano ideološko delo"?
U ovoj "ličnoj" knjizi Jović je glavni lik "vlastitog" iskustva. A "glumiti sebe" makar i pola uloge, ispostavlja se, nije lako. Ma koliko varirao autorsko stanovište, osnovni ton kazivanju daje upravo želja da se pokazuje šta je to uistinu osećati se živim, biti, na svoj način. Šta znači privoleti se na moć samoodređenja u svetu bezočnom i svetogrdnom. Iako sudbina uvek adresira na sebe, Jović joj uzvraća: zakazujem tamo gde sam zakazan.
Nizom spisateljskih postupaka (što je odsudno i od formativnog značaja za protočnost stila) autor izbegava mršavost, pogrešan ton celine. Uspeva da se oduži građi i okolnostima, sižeu i temama. Tekst ni jednog trenutka ne gubi verodostojnost i ritam, ma koliko se činilo da važnost navedenog varira. Ono glavno, izumevajući u tekstu, ono retko što nam se dojavljuje, ponekad je neprevodiva provalija, urlik od stoglasne tetovaže, štivo za šesto čulo, tesnac koji sakuplja nepatvoreni eho smrti, ispervertovanu stišanost smrti, njeno lascivno i kobno brizganje.Zamah knjige otpočinje metafizičkom pesmom (pesme su inače posebna zagonetka ovog romana), vrhunskom tajnom sveta:
Ko si ti tamna sjeno što mi zaklanjaš tugu i suze mliječnoga puta?
Jovićev tekst uzima otiske celog tela, celog duha. Tako hoće despotske vile ili, drugačije rečeno, matematičko trnje njegovog stila, pa i njegova sklonost hrišćanskom egzistencijalizmu i "lingvistička geografija" iz koje potiče. Pisanje je jedna vrsta vernosti telu i vrsta vernosti duhovnoj vertikali, kao zvuk roga u kakvoj praistorijskoj operi. Ili nešto nemoguće, kao restauracija oblaka, leptir sa slonovskim pamćenjem, davanje strpljivih imena nestrpljivom čoveku. Gledano iz pravca šire intelektualne poetike, Jović s jedne strane zazire od vanumetničke stvarnosti, s druge strane stalno osluškuje dokle se sme sublim irati, a da se demoni pisanja ne degradiraju, jer sublimacija je uvek, makar i nesvesno, vid opravdanja, lične kanonizacije. Dokumentarno za njega nije puka situiranost, puki pre-
Zavidnom narativnom inteligencijom (naracijom i percepcije sećanja) Jović je slojevito otkupljivao jedan od nauma ove knjige: sići u srce "emocionalne zveri" iz pravca ideologije, iz pravca korupcije savesti. Kada smo se naživeli "srećnije sutrašnjice" i "konačnih rešenja istorije", i svom lakomislenošću ušli u "šok budućnosti", shvatili smo da je ona između ostalog i fetiš početka i traženje novih kategorija smisla, da hoda unatraške kao "neprestana vrsta refleksa u ogledalu našeg unutrašnjeg odrastanja", da su naša lica pred njom tek stopala peripatetičara, da naša imena izgovara kao Kinezi "r". Samo popravljačima sveta (naročito onima totalitarnog tipa) čini se transparentna, jer žele da je ona njihov produženi ego, da se svojim profilom utisnu u njena nadindividualna kretanja. Kakva sadomazohistička iluzija, kakva podzemna taština!
I kada kasni, kao Godo ili menstruacija, i kada se skriva, kao fantomska ponornica, istorija jednostavno jeste. Kao takvoj, pisac joj postavlja brojna pitanja: ko su bogoubice, šta je u čoveku slobodnije – Bog ili životinja, nije li život strogo naručena iluzija, kakve je vrste prikriveni izazov koji ideologije upućuju svakom od nas, kako se stiču uslovi za tiranije, za navike mišljenja?
Jovića ne zanima samo mehanizam pomeranja autoriteta u državnom ambijentu, već pre svega u ljudskoj duši. Oni sitni svakodnevni odroni od duševnog brega. Sofizmi i dekadencije.
Jović istoriju ne shvata kao pasivno ogledalo, katatoničnu pozadinu, drastično nadgornjavanje pojedinačne situacije. Njenim otvaranjima koja liče na meta-
Pronicljiv posmatrač ljudi i vrednosti, ponekad i samih proročanstava kulture, autor je posebno osetljiv za socijalnu karakterologiju, za cikličnost vremena, za teksture sećanja, za probleme naciona. U sećanju po sebi već se krije odnos božanskog. Dubina sećanja kao blaga vest kali spasonosno.
Ma koliko (ne)delio njegova politička shvatanja, njegova viđenja o tome kako se kreće srpska ideja, držim valjanim istaći da Jović spada u one malobrojne poznavaoce Bosne kakvi su Dučić, Andrić ili Lubarda, za čija znanja dakako centri (svetske) moći mnogo ne haju. Umišljeni Zapad koji je zaboravio Servantesovo gubljenje ruke, Bajronovo ratovanje za Grke, koji ne razlikuju dovoljno poljubac Persefone od poljupca Šekspirovih ljubavnika, kamenje Virdžinije Vulf od kamenja Džegera i kompanije, kao da je namerno nevičan u razumevanju bosanskih (ne) prilika. Pokazalo se da dojučerašnja, sada već u prošlost poodmakla Bosna, koja ima prvenstveno svoju pravoslavnu, islamsku, a potom i katoličku adresu, nije nikakva džepna apokalipsa Evrope, tek samo plićak užasa. Događanja u njoj daleko su prevazišla neuračunljivo crni cinizam onog američkog oglasa: čemu živeti, kad vas možemo pokopati za samo deset dolara. Evropsko komedijašenje "visoke politike", operetsko arbitriranje u jugoslovenskom slučaju previđa koliko stvarnost u ovom delu Balkana ne liči na tapiserije Henrija VIII, orgazme iz doba Marije Terezije.
Jović neistrošenim istorijskim sećanjem na momente veoma lucidno pretresa problem celine srpstva, kućišta srpstva, državotvornosti,vođstva, prokletstva nesloge, temu okruženja i savezništva, pogrešnih procena i ambicija, a da pritom ne pada u "vulgatu" (srpstvo za svakog).
Pisanje je za Jovića uzaludnost od renomea ali i magična bodrost. Gubljenjem vida, provokativnost samoće pisanja je udvostručena. Osuđen na kazivanje u diktafon, na vrstu "automatskog pisanja", Jović kao da vodi liniju života nemogućom stazom jednoroga.
Videti se razgovetno na ekranu ideologije, u bezličnosti istorije, iskustvo je višeg reda. Vagati koliko je provincija "lokalni kolega" planetarnoj prozaičnosti znači učiniti da se potmulost te prozaičnosti tanji, da se magluština te prozaičnosti rasteruje.
Dakle, evo još jedne knjige koju valja pročitati pod uskovitlanom perikom kraja milenija, knjige koja ponekad iznenađuje kao oporuka ili nevidljiva planeta, kroz čije rečenice pisac uspeva da pronosi ono malo Božje senke što je daje dah života, koja zagovara mogućnost ličnosti, mogućnost odolevanja destruktivnoj auri vremena, pulsiji i harizmi vremena.